“Hljeb sa sedam kora” je hljeb koji se najteže zaradjuje u rudnicima širom svijeta. Upravo o tome govori priča naše učenice Lane Mehmedović . Sastav govori o teškom životu čovjeka- radnika, i podsjeća na prave ljudske vrijednosti:
“Analiziram pjesmu „Čist zrak“, Duška Trifunovića i razmišljam koliko govori o čovjeku – radniku…
Stih „nosi hleb i veliko srce svoje“ me odnese u neke zimske noći koje sam provodila sa djedom i kada bi on (bilo je to često) pričao priču o svome životu i odrastanju. Djed bi svoju priču najčešće počinjao rečenicom: „Mene je othranio hljeb sa sedam kora…“.
Djeda sam u tim trenucima pažljivo gledala i slušala, jer sam uživala u njegovoj priči. Primijetila sam, da bi mu se, uvijek, kad izgovori te riječi, oči napunile suzama, a glas zadrhtao. Onda mi je objasnio i zašto…
Rođen je negdje nakon Drugog svjetskog rata kada je u zemlji vladalo siromaštvo. Njegov rahmetli otac je dobio posao rudara u rudniku „Bukinje“. Putovao je vozom i radio u smjenama. Kopao je ugalj duboko u utrobi zemlje, čađavih obraza i ruku punih žuljeva od teškog rada. Jeo bi uglavnom sa svojim drugovima, malo prohe i čorbe. Na izlazu iz rudnika, poslije odrađene smjene, dobivao bi njegov otac bijeli, mekani hljeb, koji bi nježno umotao i stavljao u torbu. Nosio je hljeb kući, a da ga nikad načeo nije.
Dok je prilazio kući, njegov sin (moj djed) bi već bio otvorio vrata i čekao da mu otac pruži taj bijeli hljeb, jer je to bilo nešto najslađe što je kao dječak jeo. Otac bi svaki put suznih očiju pružao tu veknu govoreći da će on do kraja života jesti svoj hljeb sa sedam kora, a da njegovo dijete može jesti bijeli hljeb.
Kako je djed odrastao, shvatio je da bijeli hljeb u očima njegovog oca znači dobru školu i svijetlu budućnost te se potrudio da završi školu i da ima dobar život te da se na neki način oduži ocu i mekanom hljebu, koji je otac odvajao od usta za svog sina…”
Svim našim uposlenicima, učenicima i roditeljima želimo sretan praznik rada.
